Postupak vlasničke transformacije u BiH počeo je 1990. godine i odvijao se po modelu prodaje internih dionica radnicima zaposlenim u preduzećima (“Markovićeva privatizacija”) a zaustavljen je početkom ratnih sukoba. Revizijom istog u procesu privatizacije potvrđeno je oko 1,4 milijarde KM dioničkog kapitala, ili oko 8% u ukupnom kapitalu FBiH.

Za razliku od "Markovićeve privatizacije", izabran je i privatizacijskim propisima uokviren model masovne privatizacije u FBiH koji je omogućavao   učešće građana, privatizacijskih investicionih fondova (PIF) i drugih investitora, te je u sebi sadržavao iskustva zemalja koje su ranije pristupile tranziciji, uz uvažavanje određenih specifičnosti izazvanih ratom i posljedicama rata u BiH. Ovaj model prioritetno omogućava da se iskorištavanjem certifikata, kao platežnog sredstva, vrši kupovina imovine, dijela ili ukupnog državnog kapitala preduzeća. Dodjelom certifikata građanima, date su početne pozicije svakom pojedincu za ostvarenje privatnog vlasničkog udjela u raspoloživom državnom kapitalu.

Federacija BiH je utvrdila pet, a evidentirala potraživanja iz četiri osnova i to:

• opća potraživanja,
• stara devizna štednja,
• razlika neisplaćenih penzija, i
• potraživanja iz osnova neisplaćenih plaća pripadnicima oružanih snaga (Armija BiH, HVO i Policije).
• Restitucija – nisu utvrđena potraživanja jer nije donešen zakon o restituciji.

Opredjeljenjem za masovnu privatizaciju, kao model koji se koristi za promjenu postojeće strukture vlasništva nad državnom imovinom, otvorena je mogućnost svim punoljetnim građanima da kroz razne vrste potraživanja preuzmu vlasništvo nad dijelom kapitala koji je do sada bio u društvenom/državnom vlasništvu.

Pri tom je naglašeno da su  pravila za učestvovanje u privatizacijskom postupku transparentna, čime je omogućen uvid javnosti u sve pojedinačne privatizacijske prodaje. Planirano je da privatizacija, bude obavljena u kratkom roku. Na taj način bi se skratio period tranzicije za preduzeća i stvorili uvjeti za poboljšanje poslovanja i otvaranje novih radnih mjesta u budućnosti. Omogućeno je ravnopravno učešće svih zainteresiranih lica u procesu privatizacije. Privatizacija mora korespondirati na samo sa zakonitošću nego i sa pravdom kao višom moralnom kategorijom, čime se naglašava neophodnost provođenja ovog procesa saglasno najvišim moralnim pravilima.

Masovna privatizacija poznata je kao brz i jednostavan način završavanja velikih ekonomskih programa privatizacije, što je upravo ono što trebaju ekonomije u tranziciji. Njen osnovni rizik je u tome što disperzija vlasništva na ovaj način nema svoj adekvatan rezultat u učinkovitosti upravljanja privatiziranim preduzećima.

Modelom, u kojem je metod javne ponude dionica (JPD) bio prioritetan, utvrđen je isti pristup u privatizaciji za sva preduzeća što je dovelo do frontalnog (neselektivnog) provođenja procesa privatizacije. Ovakav model privatizacije završen je 2002. godine nakon Drugog kruga, Trećeg (završnog) javnog poziva za upis dionica. APF je objavila ukupno tri javna poziva za upis dionica u vremenskom periodu od 2000. do 2002. godine.

Uz metod javne ponude dionica, tender, kao metod velike privatizacije, trebao se koristiti samo izuzetno, i to u slučajevima kada se prodaju preduzeća, za koja postoji realno izražen interes strateških investitora. Međutim, kako privatizacija putem JPD ne omogućava priliv svježeg kapitala neophodnog za izmirivanje obaveza koje opterećuju najveći broj preduzeća te saniranje njihovog finansijskog stanja, a ne pokreće ni restrukturiranje tih preduzeća kao nužan preduslov za njihov dalji tržišni opstanak, tender kao metod privatizacije počeo je zauzimati sve značajnije mjesto kod odabira načina privatizacije državnog kapitala. Efekti ove metode privatizacije mogu se smatrati dobrim s obzirom da su investitori pored plaćanja cijene za državni kapital u gotovini, preuzimali obavezu investiranja, kao i zapošljavanje zatečenih i novih radnika.

Izmjenama zakonskih propisa (Zakon o privatizaciji preduzeća i Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka) koje su uslijedile u drugoj polovini 2006. godine, otvorena je mogućnost dinamiziranja procesa privatizacije kroz organizaciono restrukturiranje preduzeća, i prodaju kapitala putem berze.

Privatizacija podjelom na tehnoekonomske cjeline dobiva na aktuelnosti u novijoj fazi privatizacije. Naime, ukoliko nema interesa za kupovinom preduzeća u cjelini i kada je podjela preduzeća na održive tehnoekonomske cjeline moguća, uprava preduzeća, nadležna agencija za privatizaciju i nadležno ministarstvo mogu inicirati podjelu preduzeća u svrhu privatizacije.

Potencijalni investitor, nadležno ministarstvo, agencija za privatizaciju i preduzeće mogu biti pokretači inicijative o promjeni strukture kapitala preduzeća po osnovnu zajedničkog ulaganja.

Ciljevi privatizacije su:

• doprinos razvoju ekonomskih reformi i prelazak na institucije i mehanizme tržišne privrede,
• povratak izgubljenih tržišta i uključivanje u međunarodno tržište kapitala i roba,
• uvođenje u poslovanje zapadnih standarda i normi,
• uvođenje novih tehnologija i savremene organizacije upravljanja kapitalom,
• osiguranje prihoda državi i rasterećenje državnog budžeta
• priliv stranog kapitala za revitalizaciju privrede,
• razvijanje konkurencije i otklanjanje monopola na tržištu roba i usluga.